PERO POČEK
(1878-1963)
Najsnažnija slikarska ličnost među najstarijim generacijama crnogorskih likovnih umjetnika jeste Pero Poček. Rođen je 1878. godine na Cetinju, a umro je 1963. godine u Rimu. Slikarstvo studira u Napulju, gdje završava Umjetničku akademiju, kao crnogorski stipendista. Po završetku studija, duže vremena živi na Cetinju. Kasnije se nastanjuje u Italiji, za koju je uglavnom i vezano njegovo stvaralaštvo od Prvog svjetskog rata naovamo.
Kao i njegovi prethodnici, Poček se razvija u duhu slikarstva akademskog realizma i dugo vremena radi bez ikakvih promjena, oslanjajući se na stilska i zanatska iskustva stečena u napuljskoj akademiji. Radi pejzaže, portrete, figuralne kompozicije, mrtve prirode, sve to realizujući u tamnoj gami, koja dominira izvjesno vrijeme u njegovom slikarstvu. Tamniju paletu smjenjuje oko 1903. godine unošenjem svijetlih, toplih boja, da bi se potom ponovo vratio ranijem koloritu.
Na osnovu slika, pejzaža koje posjeduje Narodni muzej Crne Gore u Cetinju, osobito slika „Napulj sa Vezuva”, „Napulj sa Vezuvom” i „Vršidba”, stiče se uvjerenje da nigdje u cjelokupnoj umjetnosti na Balkanu plener nije tako izdašno omogućio impresionizam kao kod Počeka, i to ubrzano i u jednom logičnom slijedu od slike do slike, od poteza do poteza.
Posebno mjesto u Počekovom slikarstvu imaju djela sa nacionalnim temama, kao i portreti.
Značaj portreta
Značajno mjesto u Počekovom opusu zauzimaju portreti. Među njima posebno se ističu portret Maksima Gorkog, koji radi na Kapriju, a takođe i autoportret, rađen u istoj kolorističkoj gami.
Posebno se izdvajaju dva autoportreta, koja pripadaju fazi intenzivnog uzrasta umjetnika, kada se karakteristično i visoko kvalitetno formirala stvaralačka ličnost Počeka. Izlagana su u Crnoj Gori, bila u postavkama Nacionalne galerije u Cetinju i nezaboravna su ljubiteljima umjetnosti. Prije desetak godina preuzeli su ih vlasnici, Počekovi potomci.
„Autoportret I” — je vjerovatno nastao početkom prošloga vijeka, odnosno prvih godina Počekovog stvaralaštva. Neobičniji i sažetiji od svih njegovih portreta i autoportreta, prije svega zbog dosta odsječnog tonskog oblikovanja koje je, samo po sebi, isključilo izdašnije korišćenje boja, ali ne i svjetlosti. Usredsređujući svu pažnju na psihološku analizu sopstvenog lika, slikar se blagom svjetlošću odvaja iz zgusnute tamne pozadine, materijalizujući svaki detalj finom tonskom gradacijom. Samo su dio lica, nezaklonjen sjenkom šešira, dio odjeće i šaka sa kistom, koloristički jetkiji, od zraka koji je, kao iznenada, otkrio mističnu atmosferu stvaralaštva, utajenog slikarevog nastajanja. U ovoj slici postignuta je skulpturalnost, maestralna modelacija, zahvaljujući izvanrednim igranjem svjetlošću koja je ovdje u službi i forme i gesta. Vjerovatno da je ovo djelo jedno od Počekovih najznačajnijih ostvarenja koje je nesumnjivo i među najvrednijim autoportretima u bivšem jugoslovenskom slikarstvu.
Drugi autoportret, rađen sa manjim pretenzijama, nastao je, vjerovatno nešto kasnije i predstavlja jednu finu intimnu, nadahnutu tvorevinu. Rađen toplim tonovima i mekše, ovo djelo i slobodnijim tretmanom i većom svjetlošću korak je bliže umjetnikovim nastojanjima za prevazilaženjem akademizma.
Slike Počeka nalaze se u mnogim muzejima i privatnim zbirkama u svijetu. Ima ih dosta i u Crnoj Gori. Pored već pomenutih, u Narodnom muzeju Crne Gore u Cetinju su Obala Napulja i Pejzaž, dok su u Njegoševom muzeju: Stara Njegoševa kapela, Mlin, Pod cetinjskim manastirom i Grob Njegošev. U Nacionalnoj galeriji, pored ostalih su: Vršidba, Cetinjsko polje i Iz okoline Cetinja. Rad u tehnici olovke „Portret” nalazi se kod Vaja Kneževića u Podgorici. Najviše slika (29) posjeduju potomci Počeka.
Svoja djela Pero Poček je izlagao na mnogim izložbama najvećih likovnih centara, gdje je dobijao priznanja i nagrade (Rim, Milano, London, Sofija…). Izlagao je zajedno i sa Ivanom Meštrovićem, Urošem Predićem, Marko Muratom i drugim velikim umjetnicima.
Prva samostalna izložba
Interesantno je istaći da je Poček prvi koji je u Crnoj Gori imao samostalnu izložbu kao zaokruženu cjelinu, 1907. godine u sali Ministarstva vojnog na Cetinju (prije njega su takođe na Cetinju — Vlaho Bukovac 1883. pokazao nekoliko portreta porodice knjaza Nikole u Biljardi i Marko Gregović 1896. samo dvije slike u „Lokandi”) Tim povodom u „Glasu Crnogorca” od 1. i 15. decembra 1907. godine objavljena su dva napisa u kojima, između ostalog, piše da su Počekovi radovi na izložbama u inostranstvu, posebno na Balkanskoj izložbi u Londonu, ocijenjeni „kao uzor ne samo naše, nego i slovenske umjetnosti” i dalje: „… da su bili cvijet naše izložbe, da su zaslužili osobitu pohvalu, a mladi umjetnik nagrađen zlatnom medaljom… Poček je dokumentovao ne samo svoj neosporan dar, već je predstavio svoju otadžbinu Crnu Goru kao kulturnu zemlju i na polju slikarske umjetnosti.”
Počekovo istaknuto mjesto i značaj u umjetnosti su izraziti, a njegov doprinos razvoju moderne crnogorske likovne umjetnosti je istorijski.
Tekst: Nikola Vujošević