
Milan Trkulja
1941 - 2011.
Vajar, slikar, samostalni zanatlija, keramičar, drvoseča, biljober, baštovan, kuvar, član Kajak Kluba “Liman”,Rvačkog Kluba “Vojvodina” -jedan od osnivača oba kluba (Citat autora Milana Trkulje).
Rođen 07.01.1941 godine u Beogradu. Srednju umetničku školu “Bogdan Šuput”, kao i Višu Pedagošku Školu likovni odsek, završio je u Novom Sadu. Na prvoj samostalnoj izložbi 1965. s oduševljenjem je govorio Miroslav Antić, nakon čega je usledilo preko 15 samostalnih i više od 40 zajedničkih izložbi.Pored vajarstva,Trkulja devedesetih počinje uspešno da se bavi i slikarstvom.
Trkulja je bio savremeni vajar, čije su kreacije vrlo bliske srpskoj srednjevekovnoj plastici u našim manastirima (Studenica, Dečani i dr.). Da bi se bolje razumeo svet Milana Trkulje, neophodno je bilo poznavati ga...
Večiti buntovnik, živieo u svom svetu, oštrog jezika, ali ranjive duše. Opredelenje za terakotu potiče od njegove filozofije o ZEMLJI kao materijalu, načinu mešenja, oblikovanja, pečenja i konačno-prezentacije. Za potpuno razumevanje ove umetnosti, neophodno je odbaciti konvencionalnost i predrasude, kako bi se uočile finese i razjasnila simbolika. Svaka od njegovih kreacija svodi se na njegovo viđenje života, a od konzumenta traži da se poistoveti sa njim i prihvati njegovu metaforu, simboliku, erotiku i duhovnost. Opredelenje za terakotu
proizilazi iz odličnog poznavanja ćudi pečenja zemlje, a postižući strukturu materije u nemirnim površinama,tako da sitna plastika u našoj imaginaciji dobija dimenziju monumentalnog.
Punih dvadeset godina stvaranja posvećuje srpskom vojniku, skidajući sa svojih dedova i pradedova, ratnika sa Cera, Kajmakčalana, Krfa i Soluna simbol veličanja i stavlja ih u kontekst “činjenja grehova običnih smrtnika”, u situacije ljubavi, sladostrašća, poraza, sitnih prizemnih podvala, dajući takvim pristupom konotaciju vrednu pažnje i dužnu poštovanja, ali i realan pristup jednom umirujućom ironijom, otvorivši publici, na taj način svoje veliko srce. Svi njegovi “Solunci” tako grade jednu veliku narodnu pesmaricu, za istoriju, potomke i dolazeće generacije.
O svom opusu Trkulja je govorio: “Tek kada se nađemo pred skulpturama, osetimo,ponekada svesno, koliko smo isključeni iz sveta trodimenzionalne materije, jer je hrišćansko-vizantijska tradicija prognala skulpturu,pa nam se katkada čini kao svetogrđe. Otpori su, dakle, već unapred dati. Evo umetnika, koji svojim stvaralačkim gestom preskače puste i nenaseljene vekove naše tradicije, spaja iskonsko i današnje, kao da ogromni hijatus nije ni postojao.”....”Umetniku se činilo da je prvi svetski rat dovoljno daleko da ne budi u nama strahote i užase. Od tog doba su se užasi strahovito namnožili, pa je moguća i stilizacija, a, istovremeno, taj rat i nije tako daleko nama, niti nam je stran. U tom ratu sažimaju se i presecaju prošla vremena, sve čudo do čuda,
u haosu ironije i života. Uvek ljudi. Nage žene raspuštene kose, koščati muškarci u šajkačama, konji, vukovi, a i oni pored ljudi. Svi jednako kosmati, životni, nisu lepi, ali im oči uvek gore odlučnošću, u svim pozama. Strast jednako život. Od iskona. Bez dilema otuđenja. Otkud tolika snaga u ovim skulpturama nevelike dimenzije? Kao da u tim veličinama ima nešto od one, valjda negdašnje, obredne upotrebe skrivenih domaćih duhova i Bogova, njihove nedokučive moći, podsećanja na minula doba i ne tako davno nestale generacije, nas same. Svejedno. Bliskost, fascinantnost, strast, čitav svet. A zar je potrebno nešto više?” (Citat iz monografije).