Milan Trkulja

1941 - 2011.

Vajar, slikar, samostalni zanatlija, keramičar, drvoseča, biljober, baštovan, kuvar, član Kajak Kluba “Liman”,Rvačkog Kluba “Vojvodina” -jedan od osnivača oba kluba (Citat autora Milana Trkulje).
Rođen 07.01.1941 godine u Beogradu. Srednju umetničku školu “Bogdan Šuput”, kao i Višu Pedagošku Školu likovni odsek, završio je u Novom Sadu. Na prvoj samostalnoj izložbi 1965. s oduševljenjem je  govorio Miroslav Antić, nakon čega je usledilo preko 15 samostalnih i više od 40 zajedničkih izložbi.Pored vajarstva,Trkulja devedesetih počinje uspešno da se bavi i slikarstvom.

Trkulja je bio savremeni vajar, čije su kreacije vrlo bliske srpskoj srednjevekovnoj plastici u našim manastirima (Studenica, Dečani i dr.). Da bi se bolje razumeo svet Milana Trkulje, neophodno je bilo poznavati ga...

Večiti buntovnik, živieo u svom svetu, oštrog jezika, ali ranjive duše. Opredelenje za terakotu potiče od njegove filozofije o ZEMLJI kao materijalu, načinu mešenja, oblikovanja, pečenja i konačno-prezentacije. Za potpuno razumevanje ove umetnosti, neophodno je odbaciti konvencionalnost i predrasude, kako bi se uočile finese i razjasnila simbolika. Svaka od njegovih kreacija svodi se na njegovo viđenje života, a od konzumenta traži da se poistoveti sa njim i prihvati njegovu metaforu, simboliku, erotiku i duhovnost. Opredelenje za terakotu
proizilazi iz odličnog poznavanja ćudi pečenja zemlje, a postižući strukturu materije u nemirnim površinama,tako da sitna plastika u našoj imaginaciji dobija dimenziju monumentalnog.
Punih dvadeset godina stvaranja posvećuje srpskom vojniku, skidajući sa svojih dedova i pradedova, ratnika sa Cera, Kajmakčalana, Krfa i Soluna simbol veličanja i stavlja ih u kontekst “činjenja grehova običnih smrtnika”, u situacije ljubavi, sladostrašća, poraza, sitnih prizemnih podvala, dajući takvim pristupom konotaciju vrednu pažnje i dužnu poštovanja, ali i realan pristup jednom umirujućom ironijom, otvorivši publici, na taj način svoje veliko srce. Svi njegovi “Solunci” tako grade jednu veliku narodnu pesmaricu, za istoriju, potomke i dolazeće generacije.

O svom opusu Trkulja je govorio: “Tek kada se nađemo pred skulpturama, osetimo,ponekada svesno, koliko smo isključeni iz sveta trodimenzionalne materije, jer je hrišćansko-vizantijska tradicija prognala skulpturu,pa nam se katkada čini kao svetogrđe. Otpori su, dakle, već unapred dati. Evo umetnika, koji svojim stvaralačkim gestom preskače puste i nenaseljene vekove naše tradicije, spaja iskonsko i današnje, kao da ogromni hijatus nije ni postojao.”....”Umetniku se činilo da je prvi svetski rat dovoljno daleko da ne budi u nama strahote i užase. Od tog doba su se užasi strahovito namnožili, pa je moguća i stilizacija, a, istovremeno, taj rat i nije tako daleko nama, niti nam je stran. U tom ratu sažimaju se i presecaju prošla vremena, sve čudo do čuda,
u haosu ironije i života. Uvek ljudi. Nage žene raspuštene kose, koščati muškarci u šajkačama, konji, vukovi, a i oni pored ljudi. Svi jednako kosmati, životni, nisu lepi, ali im oči uvek gore odlučnošću, u svim pozama. Strast jednako život. Od iskona. Bez dilema otuđenja. Otkud tolika snaga u ovim skulpturama nevelike dimenzije? Kao da u tim veličinama ima nešto od one, valjda negdašnje, obredne upotrebe skrivenih domaćih duhova i Bogova, njihove nedokučive moći, podsećanja na minula doba i ne tako davno nestale generacije, nas same. Svejedno. Bliskost, fascinantnost, strast, čitav svet. A zar je potrebno nešto više?” (Citat iz monografije).


DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA
DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA
DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA
DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA
DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA
DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA
DELO SA SVOJSTVIMA KULTURNOG DOBRA