Miloš Vušković

1900 - 1975

Miloš Vušković je rođen na Cetinju 17 avgusta 1900. godine, od oca Radoja, iz Pipera, i majke Milice, rođene Obrenović iz Kolašina.  Osnovnu školu i nižu gimnaziju završava na Cetinju. Po izbijanju Prvog svetskog rata je interniran u Austriji, u Beču. Po okončanju rata upisao se na Umetničku školu u Beogradu.  Od 1921. do 1924. godine, studira slikarstvo u Beču, posle čega se vraća u Beograd, odnosno Pančevo gde od 1926. do 1933. godine radi u gimnaziji kao profesor crtanja. Nakon toga prelazi ponovo u Beograd gde nastavlja sa pedagoškim radom (profesor crtanja u Prvoj muškoj gimnaziji) i  deluje kao karikaturista i satiričar. Posle Drugog svetskog rata, zajedno sa Lubardom i Milunovićem dolazi 1946. godine na Cetinje gde radi kao profesor u novoosnovanoj  Umetničkoj školi. Nakon preseljenja ove škole u Herceg Novi 1948. godine, postaje njen direktor a od 1952. do penzionisanja 1965. godine radi kao direktor Umetničke galerije Crne Gore (čiji je bio i osnivač) na Cetinju.

Miloš Vušković je jedini  crnogorski slikar koji je prošao sve faze naše umetnosti od impresionizma do apstrakcije. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne nagrade.  Umro je 06. marta 1975. godine na Cetinju gde je i sahranjen. 

 Evo osvrta Ljiljane Zeković, dipl. istoričara umjetnosti  na stvaralaštvo ovog svestranog umjetnika:

Rijetki su stvaraoci na našim prostorima koji su, istovremeno, postigli značajne rezultate u domenu samostalnih medija slikarstva i karikature, čije dodirne tačke, „na rubu tragične istine“, možemo pratiti kroz istoriju umjetnosti, počev od praistorije do danas. Umjetnik, koji je u oba kreativna izraza dostigao visoke estetsko-jezičke i psihološko-etičke vrijednosti, je crnogorski likovni stvaralac, pedagog, esteta i erudita Miloš Vušković.

Lirski intimizam

Odnos prema slikarstvu kao suštinskoj potrebi samosvojnog bitka i prema životu kao prometejskoj trpeljivosti i arkadijskoj svetkovini, predstavljaju temeljne vrijednosti na kojima će formirati slikarski vokabular. Njegovo likovno djelo, bez obzira na stilske i iskazne karakteristike, možemo posmatrati u okvirima poetike lirskog intimizma. Ono tematski obuhvata portretno slikarstvo, pejzaž, žanr-scene, mrtve prirode.

Vuškovićev bogati slikarski opus možemo, uslovno, podijeliti u dva perioda, koji u suštini predstavljaju jedinstvenu cjelinu i logičan razvojni put jedne izuzetne likovne fizionomije. Prvi se odnosi na međuratni period koji ga vezuje za Beč, Falun, Pančevo i Beograd i drugi, poslijeratni, koji realizuje u Crnoj Gori. U skladu sa savremenim kretanjima u umjetnosti treće decenije, kada se formira i kristališe njegova umjetnička personalnost, Vušković je uspio da sačuva originalnost slikarskog izraza, o čemu svjedoči tadašnja likovna kritika, kao i prva nagrada Politike na VI jesenjoj izložbi u Beogradu 1933. godine. Plastično-pikturalni postulati, nagoviješteni ili formulisani za vrijeme službovanja u Pančevu i Beogradu, postaće karakteristični za kasnije stvaralaštvo. Ekspresionizam boje i gesta predstavljaće jezgro iz kojeg će uspjeti, u jednom zamahu, da u likovni jezik pretoči svoje kreativne potrebe i strasti.

U poslijeratnom periodu, 1948. godine, vraća se u Crnu Goru gdje pored kreativnog rada daje veliki doprinos razvoju crnogorske umjetnosti, kao pedagog i direktor Umjetničke škole u Herceg Novom i dugogodišnji rukovodilac Nacionalne galerije na Cetinju, od 1952. do penzionisanja 1965. godine. To je bilo vrijeme kada se u Crnoj Gori dešavaju kapitalne promjene u pravcu njegovanja i razvoja likovnog stvaralaštva koje je svoje temeljne vrijednosti našlo u djelu tri izuzetne ličnosti – Mila Milunovića, Petra Lubarde i Miloša Vuškovića.

Mediteranski korijeni

olazak u rodni kraj vratio ga je mediteranskim korijenima, svjetlosti, bojama i intimnoj poeziji predjela. Njegovo slikarstvo postaje „duševna dimenzija romantične prošlosti“. Predjeli rodnog kraja pokrenuli su snažne emocije i težnju da u njima potraži onu misteriju nepoznatog i uzvišenog unutar sopstvene poetike i senzibiliteta. U bjelini krečnjaka, plavetnilu neba i mora, vibrantnom zelenilu, „malim, crvenim, cetinjskim krovovima“, Vušković nalazi onu iskonsku jednostavnost koja je uslovila promjene u njegovom slikarskom iskazu.

U Vuškovićevom slikarstvu, zapravo, sve se zasniva na istinitosti govora, a ne na simbolima, alegorijama, aluzijama, tako da udaljena asocijacija, a ne apstrakcija, predstavlja osobenost njegovog slikarskog izraza. U tom periodu, pored pejzaža, Vušković radi portrete, figuralne kompozicije, cvijeće i enterijere.

Među njima izdvaja se dramatično intoniran portret Tužbalica Ćetna (1952) u kojemu su snažno i sugestivno sublimirani bol i tuga tako duboko ukorijenjeni u crnogorsko duhovno-etičko biće.

Cijenjeni karikaturista

Miloš Vušković bio je jedan od najcjenjenijih karikaturista na prostorima bivše Jugoslavije. Posebno je značajna njegova uloga u formiranju crnogorske karikature 20. vijeka, koju je postavio na veoma respektabilan nivo, što je obavezalo buduće generacije da njeguju i poštuju njegove visoke vrijednosti. On je posjedovao izuzetan talenat i sposobnost da minimalnim sredstvima, čistim oblikom i sigurnim crtežom izrazi ono što je karakteristično i primarno u njegovom duhovitom komentaru.

Kao ličnost svestranog interesovanja, lucidan i radoznao posmatrač, u težnji za istinom i dosljednošću, u skladu sa svojim životnim principima, nije mogao ostati ravnodušan prema duhovnom i fizičkom ugrožavanju čovjeka u mnogim aspektima kompleksne društvene zbilje. Njegov nemirni duh i egzaltirani temperament učinili su da, na poseban način, izrazi nezadovoljstvo, strahove i čitavu lepezu emocionalnih i duhovnih stanja. Najplodniji period njegovog rada na karikaturi vezan je za Beograd i humorističko-satirični list Ošišani jež koji osniva 1936. godine sa Pjerom Križanićem i drugim poznatim karikaturistima. U poslijeratnom periodu sarađivao je sa listovima Glas, 20. oktobar, Pobjeda, Jež i drugima.

Boemska neobaveznost

Bogat umjetnički opus Miloša Vuškovića, svestranost njegovih likovnih interesovanja – slikarstvo, skulptura, karikatura i uticaj na likovni život Crne Gore druge polovine 20. vijeka, govore nam o umjetniku kojeg je karakterisao iskričav duh, nemiran temperament, boemska neobaveznost i stvaralačka zanesenost. U Vuškovićevom likovnom djelu nije bilo naglih promjena, lomova i mijena, sve je išlo postupnim logičkim putem zahvaljujući njegovom stavu da apriorno poštuje vlastite likovne zakone.

Bard crnogorske savremene umjetnosti Miloš Vušković bio je dobri duh – lar domaćeg ognjišta o čemu svjededoče radovi prezentirani na izložbi u Dvorcu Petrovića, koji pripadaju fondu Narodnog muzeja Crne Gore. Muzej ima privilegiju da posjeduje njegov legat koji obuhvata oko 300 slika, karikatura i skulptura.