Stevan Aleksić

1876 - 1923

Stevan Aleksić (1876-1923)

 

Rođen 1876. u slikarskoj porodici u kojoj su se i deda Nikola i otac Dušan bavili slikarstvom.

Osnovnu i građansku školu završio u Aradu. Od 1895. uči slikarstvo kod oca, u jesen te godine odlazi u Minhen – slikarstvo prvo uči privatno, a potom na Akademiji (u klasi Nikolasa Gizisa, Grka).  
Godine 1900. prekinuo je studije zbog očeve smrti.  
1905. sazidao kuću sa ateljeom u Modošu (Jaša Tomić), oženio se modoškom učiteljicom Stefanijom Lukić i do smrti ostao i radio u tom mestu.  
Bližeći se kraju sve je više i kvalitetnije radio, uprkos bolesti.  
Imao je više učenika, među kojima je najpoznatiji Vasa Pomorišac.  
1923. umire u Modošu. 
 

Tek posmatran sa aspekta poetike slikarstva Minhenske škole i u kontekstu srednjovekovnog slikarstva, u odnosu na umetnička kretanja u regiji u kojoj je živeo i stvarao, kao i istorijskih okolnosti koje su njegovo stvaranje pratile, Aleksićev opus je moguće sagledati u drukčijem, pozitivnijem svetlu.

Danas se jedna od najvećih zbirki Stevana Aleksića nalazi u fondu Galerije Matice srpske. Takođe značajan broj slika i crteža sadrži fond Narodnog muzeja u Beogradu, a ravnopravna po obimu i važnosti je i kolekcija koju čuva Narodni muzej u Zrenjaninu.

Aleksićev opus čini više od 200 štafelajnih slika, preko 20 crkvenih objekata sa oko 100 ikona i velikim brojem zidnih kompozicija, kao i šezdesetak crteža i skica. Aleksićevo stvaralaštvo treba posmatrati sa aspekta poetike slikarstva Minhenske škole i u kontekstu srednjovekovnog slikarstva, u odnosu na umetnička kretanja u religiji u kojoj je živeo i stvarao, kao i istorijskih okolnosti koje su njegovo stvaranje pratile. Od posebnog je značaja niz autoportreta (prvi iz 1895. a poslednji iz 1922), najbrojnija serija u srpskoj umetnosti,kroz koju se može pratiti razvoj Aleksićevog izraza i slikarskog poistupka.

“Od savremenika veoma zapaženo i cenjeno, ali i kritikovano, Aleksićevo delo je do sada tumačeno sa različitih stanovišta. Pošto je životom i radom bio vezan za pogranično područje Austrougarske monarhije, bez mnogo kontakata sa Beogradom, u kome su se početkom XX veka formirali glavni tokovi moderne srpske umetnosti, često je proglašavan za epigona, marginalca i umetnika anahronog izraza. Tek posmatran sa aspekta poetike slikarstva Minhenske škole i u kontekstu srednjovekovnog slikarstva, u odnosu na umetnička kretanja u regiji u kojoj je živeo i stvarao, kao i istorijskih okolnosti koje su njegovo stvaranje pratile, Aleksićev opus je moguće sagledati u drukčijem, pozitivnijem svetlu.”

“Ključni pravac razmatranja se usmerava na proučavanje i preispitivanje višeznačnih vrednosti celokupnog opusa, i to na osnovu podele na istorijsko, religijsko i žanr slikarstvo, sa posebnim naglaskom na elementima simbolističke poetike u portretima i autoportretima, kao i na fazu radikalnog simbolizma. Takvo preispitivanje Aleksićevog stvaralaštva ukazalo je na nesumnjive kvalitete zahvaljujući kojima njegovo slikarsko delo predstavlja nerazdvojni deo kulturnog miljea regiona u kojem je slikar živeo i stvarao i, što je još važnije, kako se najznačajniji segment tog opusa svojom simbolističkom orijentacijom uklapa u aktuelne tokove evropske umetnosti.”

 

dr Jasna Jovanov