Nikola Petković

1893 - 1952

Biografija

Rođen 1893. godine u Inđiji, u Sremu, Nikola Petković je učio slikarstvo na Akademiji likovne umetnosti u Beču1916. godine se iselio u Ameriku. Nemajući sredstva za život, posle Prvog svetskog rata prihvatio se svešteničkog poziva, koji je napustio 1930. kada je došao u sukob sa crkvenim vlastima. U iseljeništvu je nastavio da uči slikarstvo u večernjoj školi Karnedži – univerziteta u Pitsburgu.

Posle toga, sve do sukoba sa zvaničnim predstavnicima Srpske pravoslavne crkve u Americi i do napuštanja svešteničke dužnosti, Petković je malo slikao. Umesto toga, živeo je skromno i povučeno u samoći i ćutanju. Po napuštanju crkve, kod njega je svom snagom izbila slikarska umetnička energija i počeo je da slika neobuzdano, radeći velikom brzinom i danonoćno bez odmora. Ispod njegove kičice nicala su, jedno za drugim, mnogobrojna platna ogromnih dimenzija: pejzaži, figuralne kompozicije, portretimrtve prirode, a najviše platna sa kompozicijama inspirisanim Biblijom, davana na jedan neuobičajeni način, sa nekim fantastičnim vanzemaljskim svetom, prizorima i predelima. Takvim tempom Nikola Petković je slikao pet – šest godina.

Tek pošto je umro, otkrivena su njegova brojna platna. Ona su izazvala pravu senzaciju u umetničkim krugovima Pitsburga. Poznata umetnička institucija Arts end Kraft Senter priredila je 1956. godine njegovu veliku posmrtnu izložbu sa 74 velika ulja, znatnim brojem akvarelapastela i crteža. Kritičari su davali pohvalne ocene njegovih radova, ističući ga kao „iskrenog, vanredno talentovanog i originalnog slikara”„koloristu sa retko bogatom paletom”„koji je znao da tretira neke tako stare i poznate teme na jedan nov i dosad nepoznat način”. I svi zaključuju sa žaljenjem što ovaj umetnik nije duže živeo, da do kraja iskaže ono što je mogao.

Osim ove neostvarene želje, Nikola Petković je umro sa još jednom neostvarenom jakom željom: da dođe u svoju rodnu zemlju i da slika u svom Sremu.

U okviru priprema izložbe Novosadske umetničke razglednice 18. i 20. veka, koju je organizovala Galerija Matice srpske uz saradnju sa Muzejom grada Novog Sada 1971. godine došlo se do još nekih podataka o Nikoli Petkoviću. On je u Novom Sadu učio gimnaziju, a pre odlaska u Ameriku (1916. godine) proveo je nekoliko godina kao učitelj u Makedoniji, za koju je ostao trajno vezan svojim slikarskim motivima.

Sa bliskom rodbinom u Novom Sadu održavao je stalne i prisne kontakte. Do Drugog svetskog rata boravio je ovde u dva maha (1927/8, 1932), kada se vraćao u dobro poznate krajeve južne Srbije i Makedonije, gde su nastajale njegove zanimljive likovne beleške, koje su mu docnije služile kao predlošci za slikanje u ateljeu.

Godine 1934. bio je zastupljen kao slikar – ne učenik, sa svojim delima na „Prvoj izložbi slikarske škole društva prijatelja likovne umetnosti u Novom Sadu“ o čemu je pisao likovni hroničar „Jugoslovenskog dnevnika” i „Glasa Matice srpske“.

Zahvaljujući tim okolnostima sačuvano je u Novom Sadu nekoliko njegovih slika i zbirka od tridesetak primeraka putnih skica koje se nalaze u posedu Olge Petković. Skice su malih formata, rađene uljem na platnu, slikane nadahnuto u izboru motiva, ekspresivnogcrteža i svežeg, sočnog kolorita. Izbor tih skica bio je izlagan na pomenutoj izložbi 1971. godine (Galerija Matice srpske), kada je u pratećem katalogu objavljena i njegova kratka biografija.

Radovi poklonjeni Galeriji Matice srpske

Umetnikova supruga Zora Petković iz Pitsburga je poklonila legat njegovih slika Inđiji, a osim toga poklonila je Galeriji Matice srpske znatan broj njegovih radova.

Poklon umetnikove supruge je 1975. godine stigao u Jugoslaviju i obuhvata 72 rada namenjenih slikarevom rodnom mestu Inđiji, zatim dva reprezentativna albuma sa 50 listova skica i crteža Nikole Petkovića nastalih u razdoblju od 1914. do 1952. godine namenjenih Galeriji Matice srpske.

Petkovićevih radova do tada nije bilo u galerijskoj zbirci, mada on kao slikar srpskog porekla, iako od 1916. stalno nastanjen u Americi, ovde nije bio nepoznat. Njegove su slike izlagane na galerijskoj izložbi 1971. godine, jer je zbog boravaka 1928. i 1932. godine bio uključen u izložbu novosadskih umetničkih radionica 18. – 20. veka. Ovaj poklon je upotpunio umetničku zbirku Galerije koja nastoji da hronološki obuhvati radove svih srpskih umetnika iz Vojvodine.

Poklonjeni radovi Nikole Petkovića složeni su u dva albuma i klasifikovani po hronologiji. Prvi album obuhvata kolorisane crteže i akvarel - skice predela i ljudi ovih prostora nastale 19141928. i 1932. godine. Najčešće su to prizori iz Makedonije za koju je umetnik bio vezan svojim radnim službovanjem. To su impresivne, spontane beleške, nastale u jednom dahu, kasnije verovatno korišćene za izradu uljanih slika u ateljeu. Osim likovnog, one imaju kulturnoistorijski i etnografski značaj, jer prikazuju tipove ljudi, živopisne nošnje, izglede sela i razne poljske radove sa početka 20. veka.

U ovim beleškama, često minijaturnih formata, Petković pokazuje sposobnost uočavanja celine i detalja i solidno poznavanje tehnike akvarela.

 

Drugi album sadrži crteže iz Amerike nastale od 1942. do 1952. godine. Njima su obuhvaćeni kroki – portreti, koje je umetnik popularno nazvao „Ljudi iz tramvaja“, i oni crtačkom lakoćom i ekspresivnošću potvrđuju njegov crtački talenat.

Radovi poklonjeni Inđiji

Udovica Nikole Petkovića je 1975. poklonila Inđiji 72 dela svoga muža. Njegovo slikarsko delo u Srbiji je do tada bilo gotovo nepoznato.

U zaostavštini Nikole Petkovića, koja je dopremljena u Inđiju, nalaze se slike uljem, akvareli i crteži. Na slikama je Petković sledio uzore secesionista, u akvarelima je često prenosio sećanja na naše folklorne motive, a u crtežima je davao neposredne utiske iz prirode. Naročito je zanimljiva serija njegovih crteža „Ljudi iz tramvaja“ nastala 1943. godine.

Uz zbirku slikarskih dela, u Inđiju je pokojnikova supruga poslala i rukopis neobjavljene knjige o Nikoli Petkoviću koji je sama pisala na engleskom. Ovaj rukopis, u kome se nalaze mnogi podaci o slikarevom detinjstvu i mladićkim godinama provedenim u Inđiji, još nije preveden.

Pored radova namenjenih Inđiji, slikareva supruga je deo pokojnikove zaostavštine namenila Galeriji Matice srpske. U Inđiji se očekivalo da će slikareva udova Zora Petković doći u muževljevo rodno mesto u oktobru 1975, kada je trebalo, povodom Dana oslobođenja Inđije, da se za javnost otvori stalna postavka Petkovićevih slika i crteža. Bilo je planirano da ova zbirka bude smeštena u zgradi Đorđa Vojnovića, koji je svoju kuću, sa velikom bibliotekom, testamentom ostavio Inđiji.

 

Značajno priznanje slikaru Nikoli Petkoviću pružili su njegov zavičaj i rodno mesto Inđija preuzimajući sa izuzetnom pažnjom njegovu umetničku ostavštinu. Dela, koja je Petković stvarao tokom tri i po decenije svoga boravka u Americi, poklonila je Inđiji umetnikova supruga Zora Petković, i ona su tako postala dostupna široj javnosti. O tome, kao i o svim pojedinostima ovoga gesta, dostojnog poštovanja i zahvalnosti, pisano je u „Dnevniku“ 30. i 31. avgusta 1975. godine. Tim povodom izneta su i mišljenja stručnjaka o likovnim vrednostima Petkovićevog slikarstva, a bilo je reči i o njegovoj životnoj i umetničkoj biografiji.