Gustav Matković

1922. - 1990.

Matković se slikarstvom počeo baviti od rane mladosti, krajem 40-ih godina prošloga stoljeća sudjelovanjem na Tečaju figuralnog crtanja koji je vodio András Hangya. Iako 1952. godine upisuje Akademiju likovne umjetnosti u Beogradu, nakon godinu dana je napušta i prelazi učiti u atelje Jovana Bijelića, čiji će slikarski postavi obilježiti Matkovićevo cjelokupno slikarsko stvaralaštvo, s izraženim kolorističkim senzibilitetom.

Za subotičko Narodno kazalište izrađuje scenografije, među ostalim za Vašange (1952.), Ča Boninu razgalu (1961.), Jednu curu, sto nevolja (1969.). U njegovu slikarskom opusu dominantnu temu čini pejzaž, ponajprije onaj zavičajni, gradske vedute te portret, a izrađuje i šest mozaika za zgradu subotičke tiskare Panonija (1957.-1958.), nakon čega se povlači s likovne scene, te slika u osami.

Samostalno je izlagao dva puta – 1955. i 1971.

Na izložbi subotičkih stvaralaca za razdoblje 1944.-1984. godine, njegova djela nisu izložena zbog optužbe da je kao aktivist sudjelovao u Hrvatskom proljeću. Posthumnu izložbu imao je 1995. u Vestibulu Gradske kuće u Subotici.